¹² Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;

¹³ sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.

¹⁴ Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.

¹⁵ Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.

¹⁶ Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.

¹⁷ Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.

¹⁸ Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.

¹⁹ Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,

²⁰ jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.

²¹ Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.

²² Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.

²³ I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.

²⁴ Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.

²⁵ Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,

²⁶ na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.

²⁷ Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.

²⁸ Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.

²⁹ Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."

¹ Job progovori i reče:

² "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite.

³ Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno.

⁴ Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim?

⁵ Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta;

⁶ pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom.

⁷ Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju?

⁸ Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima.

⁹ Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru.

¹⁰ Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se.

¹¹ K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi.

¹² Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale.

¹³ Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.

¹⁴ A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove!

¹⁵ TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?'

¹⁶ Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni?

¹⁷ Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu?

¹⁸ Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi?

¹⁹ Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!

²⁰ Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga!

²¹ TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?

²² Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima?

²³ Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,

²⁴ bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih.

²⁵ A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće.

²⁶ Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba.

²⁷ O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete.

²⁸ Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'

²⁹ Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate:

³⁰ 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.'

³¹ Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio?

³² A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.

³³ Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo.

³⁴ O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"

¹ Elifaz Temanac progovori tad i reče:

² "Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi.

³ Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan?

⁴ Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti?

⁵ Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema?

⁶ Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine;

⁷ ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima;

⁸ otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca;

⁹ puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.

¹⁰ Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni.

¹¹ Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile.

¹² Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?

¹³ Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire?

¹⁴ Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.'

¹⁵ TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni?

¹⁶ Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela.

¹⁷ Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?'

¹⁸ A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa.

¹⁹ Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju:

²⁰ 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!"

²¹ S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.

²² Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi.

²³ Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš,

²⁴ tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni.

²⁵ Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.

²⁶ Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno.

²⁷ Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao.

²⁸ Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost.

²⁹ Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.

³⁰ Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."

¹ Job progovori i reče:

² "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

³ o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

⁴ pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

⁵ Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

⁶ Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

⁷ U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

⁸ Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

⁹ Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

¹⁰ Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

¹¹ Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

¹² slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

¹³ Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

¹⁴ Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

¹⁵ Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

¹⁶ U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

¹⁷ premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.

¹ Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici?

² Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga.

³ Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu.

⁴ Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje.

⁵ K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane.

⁶ Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog.

⁷ Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni.

⁸ Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju.

⁹ Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe.

¹⁰ Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose.

¹¹ Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama.

¹² Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje.