⁵² Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.

⁵³ U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.

⁵⁴ Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"

⁵⁵ I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.

⁵⁶ Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."

⁵⁷ Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"

⁵⁸ Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.

⁵⁹ Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.

⁶⁰ Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.

⁶¹ Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.

⁶² Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.

⁶³ Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.

⁶⁴ Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.

⁶⁵ Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.

⁶⁶ Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!

¹ Jao, potamnje zlato, to suho zlato! Sveto se kamenje prosu na uglovima svih ulica.

² Sinovi sionski, nekoć cijenjeni kao najčišće zlato, ah, sada ih cijene kao sudove glinske, kao djelo ruku lončarevih!

³ Čak i šakali pružaju dojke i doje mladunčad, ali kćeri naroda moga postaše okrutne kao nojevi u pustinji.

⁴ Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži.

⁵ Oni što se nekoć sladiše biranim jelima ginu po ulicama; nekoć nošeni u grimizu, sada se valjaju po buništu.

⁶ Veći bijaše zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome, što u tren oka bi razorena, a ničija se ruka ne diže na nju.

⁷ Njeni mladići bijahu nekoć čišći od snijega, bjelji od mlijeka, od koralja rumenija bijahu im tijela, lice glatko k'o safir.

⁸ Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo.

⁹ Kako su sretni oni što ih mač probode, sretniji od onih koje pomori glad; koji padaju, iscrpljeni, jer im nedostaju plodovi zemljini.

¹⁰ Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kćeri naroda moga.

¹¹ Jahve je utolio svoj bijes, izlio jarosnu srdžbu svoju, na Sionu raspirio požar što sažiže i same temelje njegove.

¹² Nisu vjerovali kraljevi zemaljski ni svekoliko stanovništvo zemlje da će ugnjetač i neprijatelj ući na vrata jeruzalemska -

¹³ zbog grijeha svojih prorokÄa, zbog bezakonja svećenikÄa koji usred grada prolijevahu krv pravednikÄa!

¹⁴ K'o slijepi teturahu ulicama, omašteni krvlju, te nitko nije smio da se takne odjeće njihove.

¹⁵ "Natrag, nečisti!" - viču im. "Natrag! Ne dirajte!" I tada pobjegoše poganima, al' ne smjedoše ondje ostati.

¹⁶ Raspršilo ih lice Jahvino, on ih više nije gledao. Ne poštuju više svećenikÄa, ne sažaljuju staraca.

¹⁷ Već nam oči iščilješe iščekujući pomoć, ali uzalud; s kula naših zureć' u daljinu očekivasmo narod koji nas ne može spasiti.

¹⁸ Vrebaju nam na korake da ne hodamo po trgovima svojim. Bliži nam se kraj, navršili nam se dani, naš konac dolazi.

¹⁹ Naši gonitelji bijahu brži od orlova na nebu; u planini nas ganjahu, u pustinji dočekivahu u zasjedi.

²⁰ Naš životni dah, Jahvin pomazanik, pade u njihove jame - on za koga govorasmo: "U sjeni njegovoj živjet ćemo među narodima."

²¹ Raduj se i veseli se, Kćeri edomska, ti koja živiš u zemlji Usu: doći će i do tebe čaša, opit ćeš se i razgoliti.

²² Tvoj grijeh je iskupljen, Kćeri sionska, neće te više u izgnanstvo voditi. Kaznit će opačinu tvoju, Kćeri edomska, razotkriti grijehe tvoje.

¹ Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!

² Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.

³ Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.

⁴ Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.

⁵ Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.

⁶ Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.

⁷ Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.

⁸ Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.

⁹ Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.

¹⁰ Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.

¹¹ Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.

¹² Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.

¹³ Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.

¹⁴ Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.

¹⁵ Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.

¹⁶ Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!

¹⁷ Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:

¹⁸ zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.

¹⁹ Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.

²⁰ Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?

²¹ Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.

²² Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?